Pet jezika izvinjenja

Pružanje i primanje izvinjenja je veština koja se uči kao i dobro i konstruktivno raspravljanje. I ponekad, izvinjenje nije dovoljno, jer je poverenje narušeno i potrebno je mnogo truda da se odnosi poprave i obnove. Ponekad svojim ponašanjem nanosimo štetu odnosu, ili povređujemo partnera i uopšte ne osećamo kajanje, ni potrebu da se izvinimo. Da li to znači da smo želeli da povredimo partnera? Da nam nije stalo do njegovih osećanja? Ili nam je to što smo uradili bilo važnije i potrebnije od svega drugog, pa smo svesno rizikovali? Dok ne pronađemo brutalno poštene odgovore na ova pitanja, nećemo moći da ponudimo iskreno izvinjenje – niti ćemo sami biti u stanju da prihvatimo izvinjenje za koje ne osećamo da je iskreno.

Uz najbolje namere da odnose vratimo u kolosek, ponekad promašimo cilj, jer ne umemo da ponudimo delotvorno izvinjenje. Kao što možda ne umemo ni da na pravi način izrazimo ljubav i privrženost, jer govorimo jezikom ljubavi koji partneru nije blizak. Kad povežete pet jezika ljubavi (reči afirmacije, fizički dodir, pokloni, kvalitetno vreme, služenje) sa načinom na koji nudite (ili primate) izvinjenje, stvari izgledaju vrlo logično. Kada se izvinjavamo, obično pokušavamo i da se iskupimo, a ako to činimo držeći partnera čvrsto za ruku i gledajući ga sjajnim očima (dok on gleda u stranu i ruka mu je mlitava), vrlo je verovatno da govorimo pogrešnim jezikom – koristimo dodir, jer je to ono što nama pruža utehu i uverenje. Da bismo se efikasno izvinili partneru, možda ne treba da ga značajno dodirujemo i toplo grlimo, već da mu priredimo komplikovan ručak, po receptu njegove mame, ili mu kupimo poklon, ili se svečano zakunemo da nikada više nećemo napraviti takvu glupost (ili neku kombinaciju toga, ukoliko je partner dvojezičan, ili poliglota).

Zašto ne bismo jednostavno pitali partnera šta možemo učiniti da popravimo štetu i šta je potrebno da nam oprosti? Možemo, naravno, ali to nije jednostavno pitanje, jer partner možda nema odgovor. Ako ima, možda uopšte neće biti jednostavno izvršiti njegove naloge, ali korisno je pokušati i dati sve od sebe.

A svakako je korisno i naučiti ponešto o pet jezika izvinjenja, kako bismo mogli da razmislimo o tome šta nam je od toga potrebno – šta želimo da čujemo, ili dobijemo, da bismo primili i prihvatili izvinjenje i šta treba da kažemo i uradimo, kada pokušavamo da se izvinimo.

Pet jezika kojima izražavamo izvinjenje

U onome što svaka osoba može smatrati istinskim izvinjenjem, biće potrebna upotreba jednog ili dva jezika izvinjenja i ako ne izgovorite i ne pružite to, onda je u umu primaoca izvinjenje nepotuno, a vaša iskrenost sumnjiva. Ako vam nedostaju odgovarajući jezik izvinjenja, tako da bude shvaćeno kao potpuno, onda vaše izvinjenje neće biti zaista prihvaćeno. Pet jezika izvinjenja su:

Izražavanje žaljenja

Ono što pukušavate da kažete jeste da se osećate loše što je drugu osobu vaše ponašanje povredilo, ili što je vaše ponašanje narušilo vezu, ali ako samo kažete „žao mi je“ i „izvini“, to jednostavno nije dovoljno, jer ne priznajete da znate u čemu ste pogrešili. Zato svoje žaljenje izrazite potpuno i recite zbog čega vam je žao.

„Žao mi je što sam izgubila živce i vikala na tebe.“

„Žao mi je što sam toliko zakasnila i što si propustio izlazak, znam da si želeo da ideš.“

Nikada ne zavšravajte svoje izražavanje žaljenja sa „ali“., jer ako kažete „žao mi je što sam izgubila živce i vikala na tebe, ali da nisi to uradio, ne bih toliko pobesnela“ vi se zapravo ne izvinjavate, nego okrivljujete drugu osobu za svoje ponašanje.

Pročitajte i ovo: Da li svađa može da spase brak?

Prihvatanje odgovornosti

Drugi jezik izvinjenja je izražavanje prihvatanja svoje odgovornosti, koje izražavamo rečima:

„Pogrešila sam.“

„Nijte trebalo da tako reagujem.“

„Nemam izgovora za to.“

„Preuzimam punu odgovornost.“

I opet, to može biti nedovoljno, ako ne ide uz priznanje svoje greške, pa je verovatno bolje reći „žao mi je, nije trebalo tako da reagujem i da vičem na tebe, pogrešila sam“.

Izvinjenje kroz nuđenje iskupljenja

Treći jezik izvinjenja nudi iskupljenje i koristi rečenice, kao što su:

„Kako da se iskupim za ovo?“

„Znam da sam te povredila i žao mi je zbog toga, dozvoli mi da ti to nadoknadim.“

„Šta mogu da uradim da ovo popravim?“

Pojedinim ljudima je ovo potpuno izvinjenje – ako ne ponudite da ispravite stvari, onda u njihovom umu izvinjenje nije iskreno i kompletno i teško će vam oprostiti. Ali ako vide da ste dovoljno iskreni da pitate kako možete da ispravite stvari i da ste voljni da to uradite, onda veruju u vaše iskrene namere i osećanja.

Kajanje i želja za promenom

Da se zaista kajete zbog onog što ste uradili i želite da promenite stvari, izrazićete otprilike ovako:

„Loše se osećam zbog ovog što sam uradila i ne želim to da ponovim, možemo li da razgovaramo o tome?“

„Možemo li da smislimo neki plan koji će mi pomoći da prestanem ovo da radim?“

Na ovaj način saopštavate drugoj osobi ne samo da se osećate loše zbog onog što ste uradili, već da istinski uviđate da je to ponašanje štetno i da želite da ga se trajno oslobodite. Kada štetno i povređujuće ponašanje ponovite više puta i svaki put se izvinjavate i molite za oproštaj i priliku za iskupljenje, na kraju ćete ipak probiti granice tolerancije druge osobe, koja će – opravdano – pomisliti „da, žao joj je i kaje se, ali šta misli da uradi tim povodom, zašto nešto ne učini da to promeni“ i kada izrazite želju da promenite ponašanje, druga osoba će vam rado pomoći u tome, razgovarati sa vama i izneti svoje predloge.

Izvinjenje sa traženjem oproštaja

Peti jezik izvinjenja je traženje oproštaja:

„Možeš li da mi oprostiš?“

„Nadam se da ćeš moći da mi oprostiš.“

„Cenim naš odnos, znam da sam te povredila i nadam se da ćeš mi oprostiti.“

Možda deluje, posle svega, da je traženje oproštaja nebitno – ako se iskreno izvinjavate, pokušavate da se iskupite i želite da promenite svoje ponašanje, podrazumeva se da želite da vam bude oprošteno. Ali, za neke ljude, traženje oproštaja kompletira izvinjenje i ako ga ne tražite, oni ne osećaju da ste se stvarno izvinili. Obično možete proceniti koja vrsta izvinjenja (ili kombinacije) je nekome potrebna, na osnovu načina na koji druga osoba pruža izvinjenje.

Pročitajte i ovo: Može li vaš brak opstati posle finansijskog neverstva?

Šta kada ne dobijate potrebno izvinjenje

Povređenost i gorčina imaju tendenciju da rastu i prerastaju u emotivni otrov – na kraju, počinjete da mrzite osobu koju volite i da želite da joj se nešto loše dogodi. Veća je verovatnoća da ćete popraviti odnose i izbeći toksično razaranje iznutra, kada ste voljni za suočavanje. Učinite to s ljubavlju – i to se mora naglasiti, zato što smo spremniji da „napadnemo“ blisku osobu na oštar i osuđujući način, a ako tako startujemo, nećemo daleko stići i uplešćemo se u svađu, optuživanja i sve veće ogorčenje i povređenost. Ali ako smireno i ljubazno kažete –  „Veoma mi je stalo do našeg odnosa i ono što si uradio me povredilo, bila sam strašno ljuta. Ali ja možda pogrešno tumačim sve ovo, da li možeš da mi pomogneš da bolje razumem?“ – možete dobiti u odgovor nešto kao „Da, u pravu si. Pogrešio sam, žao mi je.“ A verovatno ćete dobiti i neku vrstu kompleksnijeg izvinjenja u nastavku razgovora.

Ponekad, kada se s ljubavlju suočimo sa nekim ko nas je povredio, on će objasniti svoje postupke, ili šta je mislio onim što je rekao, a vi ćete videti kontekst koji tada niste prepoznali, i biće vam jasno da ste preterano reagovali. I tada možete reći: „Žao mi je, sve sam pogrešno shvatila.“ Sa tog mesta, problem može biti lako rešen.

Šta kada neko ne misli da treba da se izvini

To se često dešava, naročito iz muške perspektive. Možda vaš partner uopšte ne misli da ima razloga za izvinjavanje i ne oseća potrebu da se izvini, a vi ste i dalje povređeni. U tom slučaju, potrebno je da mu objasnite da nije važno moralno stanovište, njegov postupak ne mora biti pogrešan, da bi loše uticao na vas i vaš odnos, radi se o poštovanju vaših osećanja. Možda mu možete dati neki primer sopstvenog ponašanja, koje vi ne smatrate neispravnim, ali za koje znate da bi njega povredilo, pa ga zato ne praktikujete.

Zašto je važno opraštanje

Opraštanje nije osećanje, to je čin, izbor koji pravimo da bismo uklonili barijeru i nastavili dalje. Kada povredimo drugu osobu, ili nas neko povredi, stvara se barijera, koja ne nestaje sama od sebe, već ima tendenciju da vremenom očvrsne. Nestaje onda kada smo voljni da se izvinimo i kada odlučimo da oprostimo. Opraštanje ne briše ono što se dogodilo, niti omogućava da to zaboravimo, ali otvara mogućnost da se poverenje ponovo izgradi i da se odnos stabilizuje. To znači da ste spremni da uradite nešto s ljubavlju za svoj odnos, umesto da se držite problema i da neprestano udarate glavom o isti zid. Opraštanje ne možete iznuditi, niti možete da oprostite, ako su osećanja suviše uzburkana i povreda duboka. Potrebno je vreme za oproštaj, zato dajte drugoj osobi koliko joj god treba vremena, i dajte sebi vremena, kada ste u poziciji da nekome oprostite.

Izvinjenje zbog teških prekršaja

Jezici izvinjenja imaju moć i kada su u pitanju teški prestupi i duboko povređivanje, kao što je prevara, ili nešto veliko, što bolno udara pravo u srce, povređuje i osećanja i ponos i inteligenciju, ponižava i degradira drugu osobu. Čak i tada, ako je žaljenje i kajanje iskreno, kao i želja za promenom ponašanja, može doći do oproštaja i ponovnog uspostavljanja poverenja, a u tom procesu potrebno je koristiti svih pet jezika izvinjenja.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.