Sram i krivica – kako se nositi sa ovim emocijama?

Danas, ukoliko ste u priči ličnog razvoja, pre ili kasnije ćete naići na tematiku bavljenja našim neprijatnim emocijama. Verovatno ste čitali o tome kako da lakše osvestite ili pak prihvatite teške emocije, zašto je ljutnja važna ili pak kako da se nosimo sa tugom. Drago mi je da se sve više govori o socio-emocionalnoj inteligenciji i da se uviđa značaj osvešćivanja, prepoznavanja i prihvatanja emocija umesto njihovog “guranja pod tepih”. 

Sa druge strane, ne znam za vas, ali lično se nisam često susretala sa razgovorima o krivici, a pogotovo ne o emociji srama. A verujem da ćete se složiti da sram i krivica igraju mnogo veću ulogu u dinamici odnosa nego što smo mi spremni sebi samima (a tek ne drugima!) da priznamo. Osoba koja je poslednjih godina popularizovala ovu temu je definitivno Brene Braun, te vam od srca preporučujem da pročitate neku od njenih knjiga (većina je prevedena kod nas). 

Emocija srama je imala najveći uticaj na odnose u mom životu. Kao neko ko se godinama trudio da izgradi sliku sebe kao samouverene osobe koja u životu zna tačno šta hoće i teži ostvarenju svojih ciljeva, suočavanje sa prvim porazima i poteškoćama u životu, nije me ostavilo imuno na emociju srama. Okej je bilo biti tužna, isfrustrirana, uplašena ili pak ljuta…ali posramljena, o ne… Zašto? Zato što bi to značilo u mojim očima da sam slaba, nesposobna ili pak neuspešna…a to nikako nisam smela da dozvolim sebi samoj, a kamoli ne drugima da me tako vide. Kao neko ko je bio odličan student, prilično aktivna u nevladinom sektoru u toku svojih mlađih dana, činjenica da ne mogu da pronađem posao je bila poražavajuća. Kao neko ko je imao vezu od 8 godina koja je bila oličenje stabilnosti i sigurnog potencijalnog braka, činjenica da to nije bila realnost tog odnosa je bila pogubna. Stoga je sram u mom životu učinio ono što on najbolje zna i ume – sram me je izolovao. 

Sram i krivica

Razlog zašto je sram tako delovao na mene jeste činjenica da je ovo jedna socijalna emocija. Fokus u emociji srama je: “ja u očima drugih”.

Postoji razlika između srama i krivice. Krivica je: “Ja sam nešto loše uradila”, a sram je: “Ja sam loša osoba”. Ove emocije mogu imati pozitivnu funkciju tako što će nam u pojedinim životnim situacijama pomoći da se potrudimo da budemo bolji ljudi, ili pak da ispravimo nešto što smo učinili nažao drugom, ali, nažalost, te emocije znaju da traju i traju – zajedno sa uverenjima da smo loši, bezvredni ili neuspešni. 

Činjenica je da postoje teme koje su tabu i o kojima ne volimo da govorimo, pogotovo ukoliko uključuju neko naše lično, intimno iskustvo. Izbegavanje nije isto što i “otpuštanje”, te samim tim će emocije srama i krivice vremenom biti sve snažnije i učiniće da se osećamo usamljeno i izolovano u odnosu na druge ljude. Upravo samosaosećanje kao pravac i praksa autora Kristin Nef i Krisa Germera, može da nam pomogne u procesu boljeg prihvatanja ovih emocija, najpre jer je jedna od komponenti samosaosećanja ljudskost. Ljudskost podrazumeva da progovorimo o iskustvima koje kao ljudi delimo a to podrazumeva i ona iskustva kojih se sramimo ili zbog kojih se osećamo krivim. 

Tri paradoksa srama

Kada govorimo o sramu iz ugla prakse samosaosećanja postoje tri paradoksa ove emocije: 

Sram nas čini da se osećamo krivim, ali sram je nevina emocija. Sram nas čini da se osećamo izolovano, ali sram je univerzalna emocija. Sram deluje kao da traje večno, ali sram je prolazna emocija. 

Naizgled, zvučno čudno opisati sram kao nevinu emociju, i ovde nikako ne sporim negativne posledice koje sram može imati po nas, ali ova emocija se rađa iz naše nevine potrebe da budemo voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo od strane drugih. Lek za ova tri paradoksa su upravo tri komponente samosaosećanja: empatija u odnosu na sebe same, ljudskost i mindfulness.

Kako nam samosaosećanje pomaže da se nosimo sa emocijama srama i krivice? 

Samosaosećanje je naša sposobnost da se ponašamo prema sebi samima u teškim periodima jednako kao što bi se ponašali prema prijatelju koji pati. Samosaosećanja podrazumeva 3 komponente: našu sposobnost da prepoznajemo i prihvatamo neprijatne emocije a ne identifikujemo se sa njima (veštine majndfulnesa), sposobnost da dajemo sebi empatiju i podršku kada prolazimo kroz teške periode umesto kritike i osude, i sposobnost da se povežemo sa našom ljudskošću odnosno svešću da nismo sami u teškim iskustvima – već da su teški periodi deo našeg zajedničkog ljudskog iskustva. 

Koraci kojima se možemo voditi u cilju prihvatanja ovih emocija su:

1) Osvešćivanje emocija srama i krivice u telu – prisetite se nekog događaja u kom ste se suočili sa ovim emocijama, probajte da pronađete jedno mesto u telu gde se ove emocije najviše ispoljavaju (knedla u grlu, bol u grudima, pritisak u glavi…) probajte da fizički omekšate i opustite ovo mesto (možete zamišljati npr. mlaz tople vode kako poliva ovo mesto), imajući na umu da ne pokušavamo da promenimo ovu emociju već je samo “držimo” na saosećajan način. 

2) Zatim utešite sebe zbog toga što se suočavate sa ovom emocijom da li kroz podržavajući dodir (ruka na srcu, stomaku…) ili pak povezujući se sa rečima podrške ili utehe koje biste rado voleli da čujete u ovim trenucima. Dopustite sebi da su ove emocije prisutne i otpustite potrebu da se ovih emocija rešite. 

3) Svest o zajedničkoj ljudskosti – SVI se suočavamo sa ovim emocijama i ukoliko bismo progovorili o sramu, naravno u sigurnom, poverljivom okruženju uz one osobe koje nam ulivaju poverenje i koje su nam bliske (nekada je to i psihoterapeut) osetićemo da u tome nismo sami. Iz ličnog iskustva znam koliko je oslobađajuće progovoriti o nečemu što smo dugo možda nosili kao sopstveni “krst”, a iz dugogodišnjeg rada sa ljudima, znam da se i drugi slično osećaju.

4) Susret sa negativnim uverenjima. Iza srama se često kriju neka naša negativna uverenja o sebi. Probajte da se povežete sa ovom emocijom i razmislite koje se možda negativno uverenje krije iza ove emocije: šta vas plaši da drugi mogu saznati o vama? Možete li to imenovati? Npr. plašim se da će saznati da sam prevarant, da sam slaba, loša osoba…ovo su primeri nekih negativnih uverenja koje možda imamo sebi. Ova uverenja i sram proizilaze iz naše potrebe da nas drugi vole i prihvate. Možete li dati sebi podršku, razumevanje i empatiju zbog toga što imate ovakvo uverenje o sebi samima? Probajte da se obratite sebi sa podrškom, kao što biste se obraćali dragom prijatelju. 

Nije lako pričati o sramu i krivici, ali potrebno je da neko počne prvi, te verujem da svako od nas u svom okruženju, bliskim odnosima može već načiniti prvi korak. Znam da se iza tog srama verovatno krije strah od osude, ali isto tako verujem u ljudsku empatiju i da nekada može da nas iznenadi spremnost ljudi da zaista budu tu uz nas, da nas podrže i razumeju.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Vesna Laković van Kempen je sasvim slučajno postala preduzetnica u Mindfulness centru Novi Sad, a kasnije pokrenula i posao sa svojim suprugom u oblasti inovacija online obrazovanja – Bujoo education. Večiti volonter i aktivista, ljubitelj sarkazma, astrologije, filmova. Učesnici njenih edukacija je opisuju kao posvećenu i iskrenu, a bliski ljudi kao duhovitu, empatičnu i borbenu. Sebe opisuje kao nekog ko retko odustaje, obožava spontanost i nesvakidašnje ljude, a nada se da će jednoga dana postati pisac SF romana.