Terapija igrom – 5 principa koje svaki roditelj treba da zna

Terapija igrom je korisna intervencija za porodice koje se suočavaju sa različitim poteškoćama, ali svaka porodica može imati koristi od razumevanja i primene principa terapije igrom.

Terapija igrom, kao terapeutski postupak, drži u fokusu odnos terapeuta i deteta, koji se odvija u privatnosti i bezbednom prostoru ordinacije, dok roditelji sedeli u čekaonicama. Međutim, deca uče kroz igru, kao što je odavno poznato pedagozima, psiholozima i roditeljima – to je osnovna i najvažnija dečja aktivnost, kroz koju se usvajaju i oblikuju veštine i stavovi koji detetu služe u svakodnevnom životu. Kad posmatrate decu kako se igraju sami, kako tretiraju igračke i razgovaraju sa njima, vi čujete svoje rečenice, ukore, savete, zapažanja, onako kako ih je dete primilo i shvatilo i počelo da ih primenjuje odigravajući situacije sa lutkama, medama i drugim igračkama. Možete biti potpuno zatečeni kad shvatite kako je dete usvojilo nešto što ste mu rekli u ljutnji i ne razmišljajući, ili kako je razumelo nešto bitno, iako ste verovali da to uopšte nije uticalo na njega, da možda nije ni čulo šta govorite.

Zato roditelji treba da poznaju principe na kojima se zasniva terapija igrom, kako bi se podstakla razigranost porodičnih veza i kreativan pristup rešavanja problema. Roditelji nisu i ne treba da budu terapeuti svojoj deci, ali praktikovanje terapeutskih alata iz terapije igrom, mogu biti veoma korisni i podsticajni i za roditelje i za decu.

Terapija igrom i jezik detinjstva

Dečji terapeuti poznaju jezik detinjstva – oni se u radu sa decom pridružuju njihovom svetu, spuštajući se na pod i igrajući se sa njima.  Sa starijom decom, učestvuju u njihovim omiljenim aktivnostima, kao što su košarka, muzika ili video igrice, puštajući decu da preuzmu vođstvo.

Kada roditelji žele da sa decom razgovaraju o važnim temama i problemima, najčešće su frustrirani, jer deca nisu zainteresovana za razgovor i ne slušaju. Ali, kada im se pridružimo u igri na njihovom nivou, možemo aktivno da učestvujemo u složenoj komunikaciji, koja uključuje fizički pokret, čula, maštu, emocije, misao, jezik i društvene veze. Igra je način na koji deca najbolje uče, kroz igru se kanališu emocije i aktiviraju se prirodni procesi isceljenja.

Ne postoje dobre i loše emocije

Ovo je opšti terapeutski princip, koji je deo svake prakse rada na sebi, a svaki rad na sebi uključuje komunikaciju sa unutrašnjim detetom – onim koje je potiskivalo emocije, koje su u odrasloj osobi eskalirale i podstakle simptome raznih problema. Terapija igrom se bavi validacijom svih osećanja, daje detetu dozvolu da oseća sve što oseća, učeći ga da ne potiskuje takozvana negativna osećanja, već da ih prepoznaje i prihvata, kao i sva druga osećanja. Potiskivanje osećanja je često podstaknuto i podržano ponašanjem roditelja, koji ulažu mnogo vremena i energije pokušavajući da zaustave ili promene osećanja svoje dece. Oni naređuju, mole, prete ili podmićuju („prestani da plačeš, da ti sad ne bih dao stvarni razlog za plakanje“, „nemoj da plačeš, hajde, smiri se i vodim te na sladoled“) i na te načine šalju detetu direktnu poruku da njegova osećanja nisu prihvatljiva, da su nevažna, neistinita ili sramna.

Ključna lekcija za roditelje i najvažniji alat koji terapija igrom nudi, jeste prihvatanje i vrednovanje svake emocije, jer su emocije važan deo komunikacije – sve što treba da radimo jeste da slušamo. Emocije koje su potvrđene i osvedočene, prirodno teku do kraja.

Pročitajte i ovo: Svesno roditeljstvo – kako vam svesnost pomaže da budete bolji roditelj

Ne postoje dobra i loša deca (ili roditelji)

Isto kao i sa emocijama, nema podele na dobre i loše. Porodice se lako fokusiraju na problematično dete i ono postane definicija porodice, odnosno, identifikovani pacijent, oko koga se plete ceo porodični narativ. Mnoga deca postanu problematični tinejdžeri i odrasli, jer je porodici potrebna „crna ovca“ koja će biti izvor sveopšte patnje i svih problema sa kojima se porodica suočava, ili jedino što porodicu drži na okupu (svi se jedino slažu da problematičnom članu treba pomoć). Zato lečenje deteta ili adolescenta, uključuje celu porodicu – dete koje ima probleme je samo transparentni nosilac simptoma osnovnih problema od kojih pati cela porodica.

Terapija igrom se zasniva na spoznaji da koliko god da je veliki i dugotrajni problem, to nikada nije cela priča, da uvek postoje snage, uspesi i rast, čak i usred porodične nesreće i da sva deca i svi roditelji zaslužuju razumevanje i saosećanje. Dečiji terapeuti ne vide roditelje kao neuspešne i problematične, čak i ako se dete loše ponaša, ili se roditelj bori sa nekim problemom – oni vide celo dete i celog roditelja, a ne samo dijagnozu ili problem.

Terapija igrom i posmatranje

Još jedan alat terapije igrom – i svake prakse rada na sebi – jeste posmatranje. Pažljivo posmatranje (i slušanje) nije samo alat procene, ono leči. Kada je neko svedok dečijih osećanja i potreba, dete oseća da ga neko vidi, čuje i vrednuje i to ima terapeutski učinak, sve dok se obavlja bez osude ili kritike.

Posmatrajući dete, možemo ovaj alat da primenimo i na sebe i svoje unutrašnje dete i da obavimo nešto korisne retrospektive koja donosi uvide – kako smo mi živeli i kako smo se osećali kada smo bili u godinama u kojima je dete sada? Čega se sećamo iz škole? Kako su naši roditelji izražavali bes i druge emocije? Koje uspomene i emocije iz detinjstva izazivaju porodični sukobi i problemi kroz koje sada prolazimo?

Etiketiranje ponašanja je nekorisno

Terapeuti igrom ne razmišljaju u konceptu lošeg i neprilličnog ponašanja – umeto toga, ispod detetovog ispoljavanja traže osećanja, potrebe i želje koje ga pokreću. Ako kao roditelj reagujete samo na ponašanje, propuštate najvažniji aspekt problema. Ako se bavite osnovnim problemima potvrđivanja dečijih osećanja u skladu sa njihovim potrebama, problematično ponašanje se često spontano rešava. Još jedno vredno saznanje koje se tiče odbacivanja koncepta nepriličnog ponašanja je i to da kažnjavanje uopšte nije logično (iako izgleda da jeste, kao posledica „nepriličnog ponašanja“), niti je delotvorno (ne rešava određeno ponašanje). Terapija igrom tretira problem kao emocionalno preopterećenje i nezadovoljene potrebe, a odgovor na to nije kazna i kontrola, nego empatija i povezanost.

Kako da principe terapije igrom sprovedete u praksi

Odvojte puno vremena za igranje sa decom. Kvalitet igre je važan i mnogi roditelji pogrešno hvataju da kvalitetno vreme znači posebnu aktivnost sa određenim sadržajem. Međutim, kvalitetno vreme se odnosi na kvalitet pažnje koju roditelj posvećuje detetu. Morate biti prisutni i uključiti se sa entuzijazmom, čak i kada vam je igra dosadna – ne igrate se sa detetom zato što vam se sviđa igra, nego zato što volite svoje dete.

Isprobajte aktivne igre oslobađanja napetosti, kao što je gađanje jastucima ili rvanje i golicanje, pre nego što dete sedne da radi domaće zadatke. Neka deca preuzmu moćnju ulogu u igri – to je odličan način da iskuse moć u svom životu. U igri, mogu učiniti da se stvari dešavaju, donositi odluke i imati kontrolu. Zato, umesto da govorite detetu šta da radi, a šta ne (što odrasli vrlo često rade, čak i kad se igraju sa decom), sledite vođstvo svoje dece. Oni su stručnjaci za igru, neka budu reditelji i glavne zvezde, a vi prihvatite sporednu ulogu i budite pratilac i podrška. Ne koristite igru svaki put, da podučite dete nekoj lekciji ili veštini – češće samo učestvujte i igrajte se po pravilima koja postavlja dete.

Budite komični, šalite se, pravite grimase, kreveljite se, padajte – budite klovn i izgubite dostojanstvo, kako biste pronašli svoje dete.

Pročitajte i ovo: Afirmacije za emocionalnu podršku detetu

Naslovna fotografija: pexels.com

Brankica Milošević veruje da je dete u nama najvažnija osoba na svetu, koja zaslužuje svu onu ljubav koju rasipamo okolo. Sve je zanima, o svemu ima mišljenje i ne okleva da ga promeni.