Šta su nas psihološki eksperimenti naučili o poslušnosti (i vaspitavanju dece)

U tradicionalnom pristupu vaspitanju, od dece se očekuje poslušnost, a roditelj se smatra autoritetom, pa i više od toga – mi upravljamo životom naše dece od njihovog rođenja, znamo tačno šta je najbolje za njih i ne razmišljamo o tome da efekti našeg uticaja mogu biti štetni.

Roditeljsko slepilo i sebičnost nalaze svako opravdanje u ljubavi i brizi – ako hoćemo da sačuvamo poziciju autoriteta, ako želimo da posedujemo svoju decu, ako ljubav uslovljamo poslušnošću.

Ali, poslušnost nije izmišljena kao metod vaspitanja, usmeren na razvijanje zdrave, samostalne, stabilne i zrele osobe. Poslušnost je alat sistema nadređenosti i podređenosti i korisna je koliko je i opasna, jer je u tom smislu alat manipulacije. Dakle, moramo najpre razmotriti psihološki koncept poslušnosti.

Kako da razumemo poslušnost

Poslušnost je oblik društvenog uticaja koji uključuje postupanje po naređenju autoriteta i često uključuje radnje koje osoba ne bi preduzela, osim ako je na to nije obavezao neko od autoriteta ili uticaja.

Razmislite ovde o jednoj uznemirujućoj slici – šta bi se desilo kad bi svaki vojnik postupio po prigovoru savesti, umesto po naređenju, kada treba da pritisne dugme i otpusti tovar bombi iznad naseljenog mesta? Možda bi vojska uvek mogla da pronađe ili odneguje dovoljan broj poslušnika, spremnih i željnih da neko razmišlja i preuzima odgovornost umesto njih. A možda se više ne bi vodili ratovi.

U manje drastičnim primerima, poslušnost ne treba mešati sa prilagođavanjem. Usklađenost podrazumeva promenu ponašanja kada to neko traži od vas ili kada je prilagođavanje potrebno zbog funkcionisanja grupe (porodice, zajednice, organizacije), dok poslušnost znači menjanje ponašanja kako se ne bi razlikovalo od ostatka grupe. Poslušnost vodi ka uniformnosti i udaljava od individualnosti.

Razlika između poslušnosti i usklađenosti

Poslušnost uključuje naređenje, dok usaglašenost podrazumeva zahtev, i odnosi se na podređenost nekome ko ima viši status. Komformističko prilagođavanje se odvija među ljudima jednakog statusa. Poslušnost se oslanja na društvenu moć, dok se usklađivanje oslanja na potrebu za društvenom prihvaćenošću.

Tamo gde postoje direktna naređenja, status i moć osobe koja izdaje naređenja, usaglašenost i prilagođavanje se odvijaju unutar grupe koja podleže uticaju i naređenjima osobe od moći i autoriteta. Ljudi slušaju naređenja, jer su upućeni, naučeni, ili trenirani da ih slušaju, ali povinuju se jer žele odobrenje grupe kojoj pripadaju.

poslušnost

Pročitajte i ovo: Mindfulness za decu – kako da dete naučite svesnosti

Milgramovi eksperimenti poslušnosti

Tokom pedestih godina prošlog veka Stenli Milgram se zainteresovao za prethodne radove o tome kako se ljudi mogu lako naterati da podlegnu pritisku grupe, želeći da istraži koliko su daleko ljudi spremni da idu u tome.

Njegovo interesovanje za poslušnost bilo je podstaknuto suđenjem Adolfu Ajhmanu, koji je planirao i upravljao masovnom deportacijom Jevreja tokom Drugog svetskog rata, tokom koga se njegova odbrana zasnivala na tome da je on samo slušao naređenja. Takom suđenja je izjavio i da ne oseća krivicu zbog svoje uloge u masovnim ubistvima, jer je radio samo ono što su nadređeni tražili i nije imao nikakvu ulogu u donošenju odluke o istrebljenju.

Mnogi koji su učestvovali u užasima Holokausta izjašnjavali su se poput Ajhmana i pronalazili u slušanju naređenja opravdanje za zverstva koja su činili. Milgram je počeo da istražuje pitanje da li su možda Nemci drugačiji, da li postoje neki faktori koji su terali nemačke građane da budu poslušniji od drugih, međutim, ubrzo je otkrio da su mnogi ljudi iznenađujuće spremni da zdrav razum podrede autoritetu.

Čuven je eksperiment koji je on osmislio – učesnici eksperimenta su imali zadatak da kažnjavaju elektrošokovima osobu koja je davala pogrešne odgovore, ne znajući da je ta osoba upoznata sa eksperimentom i da samo glumi kako prima elektrošokove.

Tokom ovog eksperimenta otkrio je da je 65 odsto učesnika bilo spremno da isporuči maksimalan nivo elektrošokova po naređenju vođe eksperimenta.

Milgramova istraživanja su dugo bila kritikovana kao neetička, ali novija otkrića su dodadno zakomplikovala nasleđe ovog istraživanja. Nakon ispitivanja arhive eksperimenata, utvđeno je da je 65 posto učesnika pratilo naredbe u jednom eksperimentu, dok je u drugim eksperimentima manje učesnika bilo spremno da isporučuje elektroškove, a u nekim slučajevima je svaki učesnik odbio da posluša naređenja.

Uprkos tome što su rezultati Milgramovih istraživanja dovedeni u pitanji, neki istraživači su uspeli da ponove njegove nalaze. 2009. godine istraživači su delimično ponovili Milgramovo istraživanje, ali sa najvećim udarom od 150 volti, otkrivši da poslušnost učesnika bila samo nešto niža od prvobitnih rezultata.

Druga replikacija eksperimenta iz 2017. godine koja je ponovljena u Poljskoj, otkrila je da je 90 odsto ljudi bilo spremno da upotrebi najviši nivo napona u dodeli „kazne“.

Zimbardov zatvorski eksperiment

Milgramovi kontroverzni eksperimenti su izazivali veliko interesovanje sručnje javnosti za psihologiju poslušnosti. Ranih sedamdesetih godina prošlog veka socijalni psiholog Filip Zimbardo pokrenuo je istraživanje o zatvorenicima i poslušnosti u zatvorskom životu.

Postavio je lažni zatvor u podrumu odeljenja za psihologiju Univerziteta Stanford i dodelio učesnicima uloge zatvorenika i čuvara, pri čemu je sam Zimbardo nastupao kao upravnik zatvora. Po ovom eksperimentu snimljen je film „Stanfordski zatvorski eksperiment“ (2015.). Studija je prekinuta posle samo šest dana, iako je bilo predviđeno da traje dve nedelje, jer su se učesnici previše uživeli u svoje uloge – „čuvari“ su se ponašali vrlo brutalno, da bi dobili poslušnost „zatvorenika“, podvrgavajući ih psihičkom zlostavljanju, maltretiranju i fizičkom mučenju.

Rezultati Stanfordskog zatvorskog eksperimenta se često koriste da pokažu kako lako na ljude utiču karakteristike uloga i situacija u koje su postavljeni, ali Zimbardo je takođe sugerisao da faktori životne sredine igraju ulogu u tome koliko su ljudi skloni da se povinuju autoritetu.

Kao i Milgramov, Zimbardov eksperiment nije dobro prošao u savremenoj analizi. Pored etičkih problema, otkriveni su ozbiljniji problemi sa dizajnom eksperimenta, metodama, procedurama i autentičnošću. Neki učesnici istraživanja su navodno lažirali svoje odgovore da bi otišli ranije, dok su drugi prijavili da su namerno pojačali svoje ponašanje, da bi pomogli eksperimentatorima da dobiju rezultate koje su tražili. Kritičari sugerišu da istraživanju nedostaju naučne vrednosti i kredibilitet zbog ovih značajnih proceduralnih problema.

Faktori koji utiču na poslušnost

Različiti individualni i društveni faktori mogu uticati na verovatnoću da osoba posluša autoritet, a ovo su ključni faktori:

Karakteristike ličnosti – određenje osobine ličnosti, uključujući savesnost i prijatnost, povezane su sa većom poslušnošću i povinovanju autoritetu.

Psihološka distanca – verovatnije je da ćete se pokazati poslušnost ako se efekti vašeg ponašanja deluju udaljeno, apstraktno i nepovezano sa vašim životom.

Dvosmilslenost ili nedostatak informacija – u nejasnim situacijama veća je verovatnoća da će osoba poslušati nekoga ko deluje kao da je bolje informisan i da bolje razume šta se dešava.

Strah od posledica – poslušnost se često ispoljava zato što se ljudi plaše posledica neposlušnosti. Deca često slušaju roditelje i nastavnike, jer se plaše da će izgubiti privilegije ili biti kažnjena.

Prepoznavanje moći poslušnosti pomaže da shvatimo zašto ljudi (i mi među njima) slede naredbe autoriteta, čak i kada to krši njihova lična uverenja ili moral. Pomaganje liderima da shvate svoju moć u društvenim situacijama može pomoći da je koriste efikasnije i odgovornije. Izgradnja razumevanja psihologije poslušnosti može pomoći ljudima da bolje prepoznaju zloupotrebe moći i pronađu načine da bolje promovišu odgovorno ponašanje.

I najzad, kao najvažnije – kada kao roditelji bolje razumemo poslušnost, možemo odgovornije pristupiti vaspitanju, sa manje uslovljavanja i više poštovanja i razumevanja.

Pročitajte i ovo: Kako da postupite kad vas dete ne sluša

Naslovna fotografija: pexels.com

Brankica Milošević